Ekonomija zajedništva je projekt s više dimenzija koji ne predviđa samo praktično ponašanje, nego i razvija novu ekonomsku misao. O tome razgovaramo s prof. Luiginom Bruni, docentom Povijesti ekonomske misli” na sveučilištu Bocconi u Milanu.
Ekonomija zajedništva (EZ) predstavlja se kao novost. No, ne mislite li da smo u povijesti već imali mnoge slučajeve solidarne upotrebe ekonomskih instrumenata?
“Svakako. Tko god poznaje povijest tzv. ekonomskih alternativnih iskustava, odmah primijeti da EZ nastavlja kontinuitet važnih iskustava solidarnosti u ekonomiji. Ekonomiju zajedništva ne možemo posve odvojiti od važnog pokreta tzv. neprofitnih organizacija ili trećeg sektora: proizvodne aktivnosti koje ne nastaju iz traženje profita, nego iz etičkih i idealnih motivacija. Samo u Europi one zapošljavaju milijune osoba (između 3 i 7 % zaposlenih) i taj fenomen neprestano raste.
U čemu je onda specifičnost ekonomije zajedništva?
Ona nadasve donosi drugačiju ideju o tržištu i poduzeću, bliskiju ideji nekih klasičnih ekonomista 18. stoljeća nego viziji koja prevladava danas. Mnogi od tih prvih ekonomista na tržište su gledali kao na mjesto vježbanja “uzajamne pomoći”; to je mjesto gdje izraziti, jednaki s drugima, društvenu, prijateljsku narav ljudskog bića. Stoga se na tržište gleda kao na kvalitetan moment građanskog života, života u zajednici, graditelja, a ne rušitelja pozitivnih odnosa uzajamnosti.
Naime, vizija tržišta i poduzeća koja proizlazi iz kulture zajedništva je bitno pozitivna, iako nije slijepa pred štetama koje može proizvesti. Dovoljno je pomisliti na to da početna intuicija projekta nastaje upravo iz utvrđivanja neuspjeha tržišta u rješavanju krajnjeg siromaštva. Međutim, pokrenuvši projekt ekonomije zajedništva Chiara Lubich nije predložila nevladine organizacije ili dobrotvorne udruge, što je sve predivno i od velike važnosti, nego je predložila nastanak poduzeća, zamislila je EZ za poduzeća i tijekom godina je više puta naglasila da je poduzeće ključna riječ.
To znači da EZ poziva tržište na njegov izvorni poziv, a to je susret među slobodnim osobama koje, iako ne obuhvaćaju najdublje dimenzije ljudskih odnosa (kao što je prijateljstvo ili rodbinska veza) mogu se susresti na pozitivan i miran način.”
Dakle, nikakva kritika tržišta?
“EZ nikad neće moći radikalno osuditi poduzeće i tržište. Ona će ih samo opomenuti, da postanu mjesta gdje se stvara pravo blagostanje i gdje se događa autentičan susret među osobama (ekonomija i zajedništvo). EZ se stoga udaljava od vizije tržišta kao kraljevstva efikasnosti, koje nema potrebe za preraspodjelom i darivanjem.
Naprotiv, svijet darivanja i preraspodjele bogatstava (obično je to država ili neprofitabilne organizacije) s nepovjerenjem gleda na tržište i na efikasnost, jer ih vidi kao opasne elemente koji mogu smanjiti, zagaditi ili zaraziti čiste vrijednosti. Odatle proizlazi razdvojenost ta dva svijeta: tržište i njegovi zakoni i solidarnost ili dar sa svojim zakonima, ali oni se ne susreću.”
Ima li načina da se približe te dvije suprotne perspektive?
“U mnogim iskustvima ‘društvene’ ili ‘građanske’ ekonomije se to pokušalo. Ali u EZ ta dimenzija – bez ikakvog prethodnog planiranja – nalazi se u samom srcu projekta i zbog toga EZ može postati, a za neke znanstvenike to već i jest – iskorak (punta avanzata) cijelog pokreta “društvene ekonomije”. Naime, EZ predlaže ekonomsku aktivnost u kojoj i poduzeća potpuno uključena u tržište unutar sebe ostavljaju prostora darivanju i preraspodjeli, kao koesencijalnim sadržajima života poduzeća, ravnopravnima s razmjenom.”
Je li dovoljno dijeliti dobit da bi jedno poduzeće poslovalo po načelima ekonomije zajedništva?
“Važno je ali nije dovoljno. U tim poduzećima zajedništvo prodire upravo u bit života poduzeća: zajedništvo je mnogo zahtjevnije od samog zajedništva dobiti. I to ne samo zato
što znamo da je darivanje dobiti samo jedan vid bogatstva koje jedno zdravo poduzeće proizvodi. Mislimo i na stvaranje radnih mjesta ili na kvalitetne proizvode kojima opskrbljuje ljude. Mi ćemo i dalje živjeti ekonomiju zajedništva, pa i u nekom zamišljenom svijetu potpuno prožetom kulturom davanja i bez siromaha.”
Ekonomija zajedništva je potakla i na teoretsko ekonomsko razmišljanje. Možemo li govoriti o novoj ekonomskoj doktrini?
“Počinju se isticati neke teoretske intuicije koje svoje korijene imaju u srcu duhovnosti zajedništva. Neki od nas primjerice produbljuju temu o “dobrima odnosa” (Beni relazionali). To su ona dobra koja proizlaze iz odnosa, iz susreta u kojima su identitet i motivacije osoba koje djeluju bitni u stvaranju i u vrijednosti dobara; prijateljstvo je tipično odnosno dobro.
Ta dobra često se sukobljavaju s drugom vrstom dobara, tzv. pozicionim dobrima. Upotreba tih dobara omogućuje zauzimanje određenog mjesta na društvenoj ljestvici. Korisnost tih dobara nije toliko vezana uz njihovu upotrebu, nego uz činjenicu da njihova potrošnja predstavlja etiketu s kojom se postavljam na određeni položaj u odnosu na druge. Primjerice, ne kupujem automobil Ferrari da bih zadovoljio potrebu da se krećem, nego zbog statusa koji mi daje.”
Što u vezi s tim ima reći nauk ekonomije zajedništva?
“Mi naglašavamo da sreća koju svi tražimo neovisno o dobrima i iznad dobara koje trošimo, u mnogome ovisi o kvaliteti međuljudskih odnosa, o odnosnim dobrima. Međutim, suvremena se ekonomija održava na pozicijskom natjecanju, dok neprestano uništava odnosna dobra. Pomislimo na rastuću osamljenost u kojoj se proživljava potrošnja u našim gradovima, s paradoksom da bogatstvo, umjesto da povećava sreću, smanjuje je.
Na sreći se izgradio dobar dio klasične ekonomske znanosti da bi je potom napustili. Mi želimo opet lansirati ideju o javnoj sreći, gdje je pridjev ‘javni’ važan jer ističe društvenu narav sreće, koja je čini kategorijom za sebe, drugačijom od bogatstva. Naime, mogu biti bogat i ako sam sam, ali ne mogu biti sretan osim s drugima i zahvaljujući drugima.”
Ima li ljubav kakvu ulogu u takvoj viziji ekonomije?
“Većina ekonomista ne priznaje joj nikakvu ulogu, jer smatra da je ljubav nedostatno dobro, te da se stoga ne treba rasipati na tržištu (kome nije potrebna), nego se treba štedjeti da bi se upotrijebila u važnijim sferama, kao što je obiteljski i osjećajni život.
Međutim, u praksi i u doktrini EZ ljubav, kultura ljubavi, zauzima važno mjesto oko čega se sve ostalo okreće, pa i tržište i poduzeće! U EZ ‘kultura ljubavi’ živi se u uobičajenoj praksi ekonomskog života, kao što iskustva mnogih poduzeća koja pristaju uz projekt svjedoče već deset godina. Logika ljubavi koju žive dvije ili više osoba, kad postane uzajamna, stvara zajedništvo koje se sve više pokazuje kao teoretska kategorija sinteza novosti prisutnih u EZ.”
U razmišljanju o ekonomskoj teoriji temeljenoj na duhovnosti jedinstva često se govori i o Providnosti. Ne čini li vam se suviše smjelo prevoditi ovu ideju u ekonomske termine?
“Providnost je kategorija koju je Chiara Lubich više puta navela kao temeljnu u EZ, iako je potpuno nova u ekonomskoj praksi, a osobito u ekonomskom razmišljanju. No pokušati objasniti providnost u ekonomskom životu ne znači odreći se razumne i shvatljive analize života i činjenica.
Činjenica koju poduzetnik doživljava kao “stostruko”, kao izljev božanskoga u život njegova poduzeća jer je vjerovao u logiku evanđelja u određenom delikatnom opredjeljenju, može se objasniti na drugačijoj razini, vraćajući se na put djela ljubavi i ljudskih odnosa koji su ga proizveli: jedno gledanje ne isključuje drugo.
Iz teologije znamo da samo u izvanrednim slučajevima Bog izravno zahvaća u povijest, mijenjajući prirodni slijed događanja. Obično, barem u kršćanskoj viziji, On djeluje nadahnjujući ljude. Dakle, poduzetniku koji se doista uzda u Boga, koji ulazi u evanđeosku logiku i vjeruje u njegovu pravednost, Bog šalje stostruko, višak, kao što je obećao, pokrećući srce neke konkretne osobe.”
Koliko će trebati da ovaj tako inovacijski način djelovanja i razmišljanja postane
“Ja osobno mislim da je svaka znanost uznapredovala kad se netko usudio misliti o onome o čemu se prije nije mislilo, kad se znao ‘igrati’ . Tako je i u ekonomiji, kako nas podsjeća ekonomista Krugman, samo onaj tko se zna igrati zna doći do novih teorija, te može potaknuti razmišljanja na novim terenima.
EZ je stoga prijedlog ekonomskog djelovanja u više dimenzija koji nas poziva aktivirati sve dimenzije života kad se bavimo ekonomijom: racionalnu, osjećajnu i vjersku. Te dimenzije često postaju onaj pogon koji omogućuje tim poduzećima – uronjenima kao i sva druga u sve više globalizirano i natjecateljsko tržište – na nadvladaju krize, da rastu i s povjerenjem gledaju u budućnost, te postaju sve više znak nade za mnoge koji, žedni ljubavi i uzajamnosti, u potrazi za srećom, možda ni ne znajući sanjaju o ekonomiji zajedništva.”
- M. Baggio
