Razgovor s Domagojem Sajterom

Mr. Domagoj Sajter, asistent na Ekonomskom fakultetu u Osijeku tumači uzroke aktualne ekonomske krize u svijetu i Hrvatskoj

Prodajni centri umjesto silosa – nešto nije u redu

O krizi na svjetskom bankarskom tržištu koja se proširila iz Sjedinjenih Američkih Država gotovo na čitav svijet, njezinim uzrocima i mogućim posljedicama razgovarali smo s mr. Domagojem Sajterom, mladim ekonomistom, asistentom na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, koji se posebno bavi upravljanjem financijama i financijskim tržištima i institucijama.

Ruše se ideje neoliberalizma

Razgovor počinjemo s vrlo izravnim pitanjem koje, vjerojatno, zanima većinu naših čitatelja: Nalazi li se Hrvatska u ekonomskoj krizi?

1. SAJTER: Hrvatska danas nije u bitno većoj ekonomskoj krizi nego što je to bila jučer ili prije mjesec dana. Dakle, ako kriza postoji, ona nije nastala zbog problema u SAD-u. Izvor hrvatskih gospodarskih problema nalazi se prije svega u Hrvatskoj, a ne izvan nje. Jasno, zbog globalizacije američka kriza se odražava i na Hrvatsku, i nadam se da će američka kriza napokon poslati određene signale i pojedinim hrvatskim građanima i institucijama.

O kakvim se signalima radi?

1. SAJTER: Jedan od uzroka američke krize koja se prelijeva na gotovo cijeli svijet jest pretjerano oslanjanje na potrošnju, odnosno izrazito potrošački mentalitet. To nije samo ekonomska, već i kulturna, duhovna kriza. Jasno, za potrošnju je potreban novac, a kada novca nema, tada se »potrebno« zadužiti. Za naše je pojmove nevjerojatno kakve su kredite isplaćivali u SAD-u: dugoročne stambene hipotekarne kredite mogli su dobiti i bez potvrde poslodavca o iznosu primanja. To je samo posljednja karika u lancu neprestanog tovljenja potrošnje zaduživanjem. Povrh toga, forsiranje ideja neoliberalizma i slobodnog tržišta koje su uporno naučavale kako težnja pojedinaca za novcem »nevidljivom rukom« vode k općem dobru srušile su se uz dosad neviđen prasak. Bit će zanimljivo promatrati kako će se sada braniti ideje slobodnog tržišta.

To je signal i za sve ostale, pa tako i za nas u Hrvatskoj. Ne može se živjeti samo od potrošnje. Za ilustraciju: trenutno se u Osijeku priprema otvaranje nekoliko prodajnih centara, no jedan od njih vrlo je znakovit. Njegova specifičnost je u tome što se gradi na temeljima silosa, mlina, i pogona za pekarsku proizvodnju koji su srušeni kako bi se ondje moglo ići u shopping. Kada se u Slavoniji ruše silosi i tvornice kruha da bi na tom zemljištu niknuli prodajni centri, onda je to više nego simboličan znak kako nešto ne nije u redu.

Možda bi bilo dobro pojasniti na čemu se temelji bankarska sigurnost jedne zemlje?

14. SAJTER: Bankarske i financijske institucije nužne su u suvremenoj ekonomiji. Banka je kanal prijenosa sredstava u društvu, kako među generacijama (ušteđevine odraslih omogućavaju investicije mlađima), tako i između obitelji i poduzeća. Zato su banke iznimno važne institucije za opće dobro. Talijanski ekonomist Luigino Bruni uvijek ističe kako su prve narodne banke zapravo bile franjevačke Monti di Pietŕ, u prijevodu »Planine milosrđa«, stvorene u 14. stoljeću kao sredstvo da se siromasi oslobode od prijetnje lihvarenja.

Sigurnost banke temelji se prije svega na dobrim i kvalitetnim kreditima, kod kojih je vjerojatnost ogluhe odnosno nepodmirenja duga na minimalno mogućoj razini. Zašto? Zato što je novac koji se plasira kao kredit zapravo nečija štednja, odnosno depozit. To nije ničiji, nego nečiji novac. Zasigurno ne biste htjeli da se vaša životna ušteđevina plasira kao kredit nekoj osobi koja nema namjeru taj novac vratiti. Postoje i druge osnove na kojima se temelji sigurnost bankarskog sustava, pa čak i psihološki elementi – naprimjer kad osoba svoju banku počinje percipirati kao nesigurnu, premda za to nema nikakvoga valjanog razloga, i to jer je neka druga banka u problemima.

Ekonomist Muhammad Yunus iz Bangladeša dobio je Nobelovu nagradu zbog osnivanja banke koja kreditira siromašne, i njegova je poruka kako je »pristup kreditu temeljno pravo čovjeka.« Bez toga prava mnogi ljudi ne mogu izići iz zamke bijede. Ali to su krediti koji se racionalno koriste, a mi smo svjedoci brojnim slučajevima u kojima se pojedinci zadužuju kako bi kupili stvari koje im zapravo uopće nisu potrebne. U jednom prodajnom centru stoji veliki natpis: »Ne razmišljajte! Kupite!« Čovjek danas treba biti vrlo discipliniran i samosvjestan kako ne bi prihvatio brojne ponude koje ga mogu dovesti do prezaduženosti. Dakle, mora postojati ravnoteža između štednje i potrošnje, a upravo su banke institucije koje su (među ostalima) zadužene za održavanje te ravnoteže.

Može izgledati nemoguće, ali narav banke trebala bi biti bliska neprofitabilnom poduzeću. Neprofitabilne institucije su one koje imaju obvezu efikasnosti i ekonomičnosti, i nemaju cilj profit nego interese brojnih subjekata. Počevši od Monti di Pietá do suvremenih banaka jasno je kako cilj poslovanja banke ne smije biti isključivo dobit, jer banka treba zadovoljiti puno različitih interesa. Ono čemu nas propadanje (a još više spašavanje) velikih američkih financijskih institucija ovih dana poučavaju, jest da je banka institucija s velikom društvenom vrijednosti i s velikom odgovornošću koja svakako mora biti bliža neprofitabilnim nego špekulativnim institucijama. Ne smije joj se dopustiti riskantno poigravanje ulozima štediša u svrhu povećanja dobiti za dioničare, i to upravo radi pluralnosti interesa koje ona treba zadovoljiti. Novo i pozornije reguliranje financijskih tržišta, koje mnogi ekonomisti žele, ide u smjeru da se bankama prizna društvena odgovornost koja se posljednjih desetljeća izgubila, usprkos izrazitom napretku instrumenata procjene rizika.

Patologija potrošnje na štetu stabilnosti gospodarstva

Što je uzrok novonastaloj svjetskoj krizi? Je li to doista pohlepa, kako je nedavno u radijskoj emisiji na HR 1 istaknuo jedan ekonomski analitičar?

1. SAJTER: Ova kriza je samo jedan odraz loše verzije kapitalizma koji je izrastao u zapadnom svijetu, a koji smo mi objeručke i u mnogim elementima nekritički prigrlili. Uzroci te krize imaju duboke korijene u načinu života i potrošnje na »razvijenom« Zapadu, ali i u izopačenju uloge banaka i financijskog sustava. Bolest suvremenog kapitalizma je progresivna preobrazba banaka koje od društveno korisnih institucija postaju špekulanti, a špekulant je subjekt čiji je cilj ostvariti što veći profit, i to u kratkom roku.

U tom smislu, pohlepa ljudi na ključnim mjestima u financijskom sustavu SAD-a kap je koja je prelila čašu, te treba govoriti i o pohlepi »malih« ljudi koji na dug kupuju stvari koje im nisu potrebne. Pri tome ne treba potpuno izjednačavati njihove položaje jer će »mali« ljudi puno teže izići iz krize, dok će primjerice Alan Fishman – prvi čovjek banke Washington Mutual – odstupiti s pozicije uz 18 milijuna dolara otpremnine. To što je banka kolabirala, dionice su joj bezvrijedne, i nalazi se u stečaju, čini se da nije problem. Takve »zlatne padobrane« (kako se inače nazivaju ugovorne odredbe kojima se uređuju takve isplate) obični građani nemaju.

Zašto je američka vlast morala u sanaciju štete uložiti više od 700 milijarda dolara? Znači li to da su Amerikanci loše vodili financijsku politiku? Isto pitanje vrijedi i za aktualne odluke pojedinih vlada u Europskoj Uniji kojima će pomagati europskim bankama?

1. SAJTER: Jednostavno, morali su napraviti izbor, i to izbor manjeg između dva (golema) zla. No, nije jednostavno pogaziti svoja uvjerenja i odreći se vjere u slobodno tržište, te intervencijom države i novcem poreznih obveznika plaćati gubitke prebogatih špekulanata, i sasvim je jasno što plan u Kongresu nije prošao otprve. Tu se ne radi toliko o pojedinačnim lošim odlukama ili lošoj politici, nego o sustavu koji je stvorio patologiju potrošnje na štetu sigurnosti i stabilnosti gospodarstva. Sustav koji se oslanja na to da će pohlepa pojedinaca »nevidljivom rukom« voditi k općem dobru morao se urušiti. Financijska politika je bila samo jedna od poluga u tom sustavu.

Kako Europska Unija umnogome ima za uzor SAD, te zbog učinaka globalizacije odnosno svijeta u kojemu nema izoliranih sustava kojih se tuđi problemi ne dotiču, i u Europi je potrebno sanirati određene banke kako bi se gospodarstvo stabiliziralo. Moglo bi se reći da je Europa sad profitirala zbog toga što je njezin financijski sustav bio slabije razvijen od američkoga.

Hrvatska je prošla daleko trnovitiji put

»Što je s mojim novcem u banci ako ona ‘propadne’?« – zapitali ste se u jednom tekstu objavljenom još 2006. U duhu bankarske krize koja danas pogađa svijet, nameće se isto pitanje: Što je s mojim novcem u banci ako ona ‘propadne’?

1. SAJTER: Mediji su uvijek skloni tragedijama i napuhanim naslovima, pa se može čitati kako su naše banke na rubu propasti, a Zagrebačka se burza neprestano lomi i krahira. Treba biti optimist, ili barem realist, i uočiti kako trenutno u Hrvatskoj nema razloga za bojazan oko stabilnosti bankarskog sustava, i to pokazuje većina analiza. Ali zasigurno nećemo proći neokrznuto, i krediti će se sve teže moći dobiti.

S druge strane, bili smo svjedoci propasti mnogih hrvatskih banaka, i mnogi imaju gorka sjećanja čekanja u redu za svoju ušteđevinu. Dovoljno je reći kako je stečaj Županjske banke otvoren 1999, a još traje i nije zaključen. Ukupni fiskalni troškovi bankovnih kriza 1996. i 1998. godine u RH iznosili su ne manje od 27% BDP-a, a prethodno navedenih 700 milijarda čini tek 5% američkog BDP-a. Može se reći da smo mi već prošli i daleko trnovitiji put.

No, od kraja 1990-ih bankarski se sustav u Hrvatskoj bitno promijenio. Osim što je dopao u ruke stranim državljanima (što većini bode oči), mnogi ne uočavaju kako je postao i stabilniji. Već je donekle opisano kako funkcionira banka i kako se krediti plasiraju iz štednje i depozita, te da bi banka kredite trebala odobravati samo urednim platišama. Kad samo pomislim koliko instrumenata osiguranja banka koristi kad se podiže stambeni kredit, to (s jedne strane) ulijeva povjerenje i pouzdanje da banke tuđi novac ne plasiraju olako. Ali samo to ne mora biti jamstvo stabilnosti banke, jer nijedna banka sama ne može izdržati navalu građana i podizanje uloga.

Zato iza svega stoji DAB (Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka) koja osigurava depozite do visine 100.000 kuna, a najavljeno je da će s taj iznos povisiti na europski standard jer u EU-u iznos osiguranog depozita ne smije biti manji od 20.000 eura. Dakle, državna institucija stoji iza svakog depozita i jamči za njega.

U Vašem magistarskom radu iz 2005. godine pisali ste o ranom predviđanju poslovnih poteškoća banaka u Republici Hrvatskoj. Iako se metode koje ste u istraživanju koristili, analizirajući bankarsku krizu u Hrvatskoj 90-ih godina prošlog stoljeća, vjerojatno ne mogu primijeniti na današnje stanje, smatrate li da odgovorni u Hrvatskoj danas navrijeme reagiraju? Je li se, po Vašem mišljenju, u SAD-u i EU-u navrijeme odnosno dovoljno rano reagiralo?

1. SAJTER: Ekonometrijske metode koriste se redovno i u akademskom okruženju, ali i u poslovnom svijetu, pa tako i u HNB-u. Vjerujem u rad Hrvatske narodne banke, posebno u poteze guvernera Rohatinskog, i mislim da ta institucija dobro radi, naravno u okviru svojih mogućnosti. No, to je samo jedna institucija u ekonomskom sustavu Hrvatske, te bi se i ostale trebale oduprijeti utjecajima interesnih skupina koje prečesto imaju samo kratkoročne ciljeve na umu. Niti jedna od vodećih stranaka nije objavila izvore financiranja, pa je vrlo teško identificirati koje su to interesne skupine i koje strateške ciljeve kao gospodarstvo uopće imamo. Kada ne znamo ciljeve, onda je teško uopće prosuđivati kvalitetu upravljanja kriznim situacijama.

Što se SAD-a tiče, sasvim je jasno da je reakcija stigla prekasno. Američki su građani već opterećeni troškovima ratova koje SAD vodi po svijetu, a sad moraju podmirivati i dugove financijskih institucija.

U iščekivanju štednje i ulaganja u domaću proizvodnju

Koje bi »ekonomske mjere« u novonastalome stanju hrvatske obitelji trebale poduzeti? Što bi u tome smislu bilo odgovorno djelovanje?

1. SAJTER: Nameće nam se kultura koja privilegira potrošnju »ovdje i sada« i koja je zaboravila vrijednost štednje. Nitko ne niječe da unutar određenih granica dug obitelji može biti koristan za ekonomiju i za opće dobro. No, u stvarnosti potrošnju sve češće potiče i »drogira« ekonomski i financijski sustav u sprezi s medijima koji navode pojedinca i obitelji da se zadužuju iznad svojih realnih mogućnosti. Ekonomski stručnjak i nobelovac Joseph Stiglitz rekao je doslovno da u pojedinim zemljama kreditori koji vrebaju neinformirane potrošače predstavljaju značajan problem. Oni potiču na potrošnju iznad razine njihovih mogućnosti, često kako bi kupili precijenjene proizvode i usluge, i naplaćuju zelenaške kamate.

Sadašnja kriza stoga može biti i odlična prigoda za duboko preispitivanje o neodrživim načinima života koje je taj oblik kapitalizma odredio. Nije riječ o tome da se zamisli ekonomija bez banaka; kvalitetno društvo ne može se stvoriti bez banaka, nego s dobrim bankama i s dobrim financijskim sustavom. Odgovorno djelovanje u tom smislu značilo bi racionalno promišljanje štednje, stvarnih potreba, i ulaganje u domaću proizvodnju.

Također, jedan od načina suočavanja s novonastalom situacijom jest reforma sustava u smjeru gospodarstva koje funkcionira na dobrobit cijelog društva a ne samo pojedinaca, kao što je prezentirala naprimjer pokojna Chiara Lubich u projektu »Ekonomija zajedništva«.

Može li fizička osoba u stečaj?

Među Vašim radovima »privilegirano« mjesto zauzimaju stečajevi. Smatrate li da bi, u duhu ovoga razgovora, bilo dobro kad bi i fizičke osobe u Hrvatskoj mogle ići u stečaj?

1. SAJTER: Mnogi misle da bi se osobnim stečajevima olako riješili svojih dugova i kredita, i započeli novi život neopterećeni, ali to nije tako. Osobnim stečajem građanin gubi sve, i ostavlja mu se samo ono najnužnije za život. U određenom budućem razdoblju (5 i više godina) nalazi se pod strogim nadzorom, i svaka kuna njegovih prihoda prolazi kroz ruke stečajnog upravitelja. Tek nakon te katarze može se započeti iznova. Dakle, osobnim stečajem građani se ne bi rasteretili dugova na lak način, i time se ne bi riješio problem (pre)zaduženosti.

Osim toga, mnogi pravni stručnjaci smatraju kako naše pravosuđe još nije spremno za uvođenje tog koncepta. Prednost stečaja fizičkih osoba nalazi se u tome što bi se rasteretio ovršni sustav, jer bi se ovrhe nad jednim dužnikom mogle ujediniti u jedan predmet.

Hrvatska je javnost prije krize na bankarskom tržištu snažno bila uronjena u priču o inflaciji. Iako se ta tema iz ove perspektive čini kao »daleka prošlost«, ipak pitamo kako tumačite nedavno sniženje pojedinih proizvoda u trgovačkim lancima u Hrvatskoj: Je li u pitanju istinska briga za čovjeka ili marketinški trik?

1. SAJTER: Čini mi se da u pitanju nije ni jedno ni drugo, nego vrlo jednostavan račun: »Ako spustimo cijene, više će građana kupovati kod nas, i u konačnici ćemo imati veće prihode.« Jasno, marketing uvijek prati sve poslovne aktivnosti i šalje poruke koje tvrtke žele usaditi, pa to spuštanje cijena nije moglo proći nezapaženo. Pa ako ih i nije briga za čovjeka i ako smo izmanipulirani, to (nažalost) ne bi bila nekakva osobita novost. Ali, u ovakvom spletu okolnosti možemo biti zadovoljni jer na kraju krajeva – imamo niže cijene. Do kada – vidjet ćemo.

Dvjesto kuna za »dobar dan«

Viceguverner Hrvatske narodne banke Davor Holjevac nedavno je rekao da se ukupna izloženost banaka u čijem su vlasništvu hrvatske banke može pokriti njihovom jednom kvartalnom dobiti iz ove godine. Dobit je, čini se, golema, ali na čiju štetu? Prema Vašim procjenama, »deru« li banke u Hrvatskoj, visokim kamatama po prekoračenju tekućih računa i kamatama na kredite, hrvatske građane?

1. SAJTER: U HNB-ovoj publikaciji Bilten o bankama iz rujna ove godine stoji da su na rast dobiti velikih banaka najviše utjecali porast neto nekamatnog prihoda, ponajprije neto prihoda od provizija i naknada. Prihodi od provizija i naknada porasli su čak 27,7%, a to su svi oni troškovi koje plaćamo, a kojih često nismo ni svjesni jer se paušalno obračunavaju ili »protiv« kojih ne možemo učiniti ništa. Primjerice, 3 papira veličine A4 u jednoj banci naplaćivalo se 200 kuna, a to se zvalo »troškom kreditne dokumentacije«. To nije trošak obrade kredita, već samo trošak što ste uopće pitali za kredit (rekli ste »dobar dan«, a s druge strane čujete »to vam je dvjesto kuna«). Tu nema govora o realnoj cijeni usluge. Svaku uslugu banke vrlo izdašno naplaćuju, ali kamate na oročenu štednju jedva dosežu razinu inflacije. Dakle, banke itekako znaju naplatiti svoje troškove putem naknada i provizija, i svi mi, klijenti banaka u Hrvatskoj, to itekako možemo osjetiti.

Ipak, nisam protiv visokih kamata po prekoračenju tekućih računa i visokih kamata za kredite za potrošnju. Niske kamate motivirale bi mnoge građane na dodatnu kupovinu, pa visoke cijene tih kredita barem donekle discipliniraju one koji teško obuzdavaju svoju potrošnju. Nažalost, češće se događa da banke kreditiraju upravo potrošnju, dok je npr. financiranje poljoprivrede u Slavoniji često nemoguća misija.

Glas Koncila, broj 42 (1791), 19.10.2008.