Da sve ono što ide protiv čovjeka, njegova dobra i njegova opstanka, kako u duhovnom, tako i u egzistencijalnome smislu ima ograničen rok trajanja, snažno je posvijestila suvremena ekonomska i gospodarska kriza. Iako bi se već sada mogle pobrojavati i u milijardama eura računati štete koje je ta kriza prouzročila na globalnoj razini, možda je bolje govoriti o nadi i o alternativi neoliberalome pristupu u ekonomiji. Da alternativa postoji, da ima izlaza, snažno je posvijestio Prvi međunarodni kongres ekonomije zajedništva, nedavno održan u Križevcima. Ekonomija zajedništva projekt je poduzetnika, radnika, rukovoditelja, potrošača, štediša, građana, znanstvenika, ekonomskih djelatnika koji je Chiara Lubich iz Pokreta fokolara pokrenula u svibnju 1991. u San Paolu u Brazilu, s namjerom da se izgradi i pokaže društvo u kojemu, po uzoru na prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu, nitko ne oskudijeva. Poduzeća su osovina projekta, a u svijetu ih je oko 750. Slobodno se obvezuju davati dio ostvarene dobiti u zajedništvo u skladu s tri cilja. Prvi je pomagati ljudima u potrebi otvarajući nova radna mjesta i odmah rješavajući najnužnije potrebe. Drugo što čine je pokretanje razvojnih projekata, počevši od onih koji već sudjeluju u ekonomiji zajedništva, a treća je misija širiti kulturu davanja i uzajamnosti. Bitna karakteristika takvih poduzeća jest i to da temelje svoju djelatnost na poslovnoj etici.
Na križevačkom je simpoziju sudjelovao i talijanski ekonomist dr. Benedetto Gui, redoviti profesor političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Padovi i član Međunarodnog odbora ekonomije zajedništva. Dr. Gui rado je pristao na razgovor koji smo vodili u šetnji oko grkokatoličke katedrale.
Na križevačkom međunarodnom simpoziju sudjelovali su mahom predstavnici ekonomije zajedništva iz europskih zemalja, u kojima je u drugoj polovici 20. stoljeća vladao komunizam. Taj se režim, iako se predstavljao spasonosnim, pokazao kao golemo razočaranje. Može li ekonomija zajedništva biti znak nade u svijetu dominantne kapitalističke ideologije?
PROF. GUI: Rekao bih da problem u kapitalizmu nije nužno problem s institucijama, globalnim tržištem, burzama… već u kulturi koja se krije u pozadini toga koncepta. Kapitalizam je izgrađen s određenom vizijom društva i čovjeka – i u pozadini svega je igra koja se kreira u određenim institucijama. Ovoga trenutka ne vidim ekonomski model koji bi bio bitno drukčiji od ovoga koji funkcionira na principu tržišta. Radi se naime o odlukama koje vode određene institucije. Na primjer, međunarodni monetarni sustav uopće nije u “demokratskom smislu” otvoren na način da u njemu svi mogu jednako sudjelovati. Zapravo, čini se da je u rukama najsnažnijih zemalja. Institucije u svakom slučaju trebaju služiti čovjekovu dobru. Prijedlog ekonomije zajedništva vrlo je radikalan u odnosu na kulturu kapitalizma, jer predlaže promjenu u takvu sustavu.
Nije li to posebno razvidno u propasti banaka?
PROF. GUI: U ovome povijesnom trenutku duboke krize ekonomskoga sustava, svijet je shvatio da ekonomija ne može dati dobre rezultate ako se temelji samo na osobnome interesu pojedinaca. Sada smo snažno svjesni da smo jedni s drugima povezani. Ono što rade banke ne utječe samo na profit banke i na osobe koje su uložile svoj novac u tu banku, već je učinak mnogo veći. Jedna banka koja propadne za sobom lančano povlači mnoge druge banke. To je učinak domina. Upravljati dobro jednom bankom znači služiti cjelokupnom društvu.
Osobni interes onih koji upravljaju velikim bankama, ili investicijskim bankama na Wall Streetu, išao je u suprotnom smjeru od interesa dioničara tih banaka, ili onih koji su novce položili u tu banku. Nikada kao sada nismo vidjeli kako se kreditori bogate na nevjerojatan način, a drugi se osiromašuju. Mnogi danas postaju sve uvjereniji da nam je potrebna druga kultura, ekonomska kultura koja će nadići osoban interes, kultura u kojoj će se osobe brinuti za bližnje, kultura u kojoj će osobe u ekonomiji raditi kako bi pridonijele blagostanju svih, a ne samo vlastitu blagostanju.
Međutim, na putu od “htjeti” to učiniti do “hrabrosti” da se poduzmu koraci, još je uvijek velik procijep. Mnogi danas shvaćaju da nam treba nova kultura, no malo njih ima hrabrosti nešto učiniti. Stoga je važna “utopija” Chiare Lubich, prijedlog ekonomije zajedništva koji je ona lansirala. Jer, ono što je teško jednoj osobi, može biti moguće Isusu među nama, jedinstvu koje se stvara među nama, zajedništvu kojemu nas je Isus podučio.
Godine 2004. govoreći na velikom skupu ekonomije zajedništva Chiara je govorila o svetosti, da oni koji imaju dijela s ekonomijom krenu putem svetosti, ne u samostanu već i poduzeću: kupujući, prodavajući, baratajući s novcem i, dakako, odnoseći se s osobama, radnicima, kupcima, dobavljačima. Ekonomija zajedništva je taj prijedlog koji to ostvaruje. Postoji netko tko živi tu kulturu zajedništva, tu situaciju koja nije laka i koja izgleda na prvi pogled nemoguća.
Je li ekonomija zajedništva nekakva nova ekonomija, ili je jedan dio toga kapitalističkoga sustava?
PROF. GUI: Ovoga trenutka zapravo je vrlo malo tvrtkâ koje rade po principima ekonomije zajedništva. One su uklopljene u ekonomske sustave zemalja u kojima djeluju. Što bi se međutim dogodilo kad bi tvrtke koje djeluju po principima ekonomije zajedništva postale većina? Sigurno je da bi se dogodilo nešto što bi promijenilo pravila igre i u velikim institucijama. Ekonomija zajedništva nije model. Ona je prijedlog u koji se mogu uključiti svi ljudi dobre volje, kako bi zaigrali određenu igru u ekonomiji, igru usmjerenu prema općem dobru.
Članovi ekonomije zajedništva uglavnom su mali poduzetnici s velikim problemima ali i golemom upornošću. Je li prema vašoj procjeni sudbina tih ljudi ista ona koja je bila i pred prvim kršćanima, ili oni mogu utjecati na “mudre” i “umne”?
PROF. GUI: Nema razloga da prijedlog ekonomije zajedništva ne dotakne i više klase. Dapače, postoji sve veći interes za njom, kako kod menadžera tako i kod vlasnika velikih tvrtkâ. Naprimjer, jednu je veliku konzultatsku kuću na Filipinima osnovala gospođa koja je dugo bila potpredsjednica velike filipinske banke. Njezina je konzultantska kuća danas prva među konzultantskim kućama na Filipinima, ako isključimo one velike međunarodne. Njezin uspjeh svjedoči da ima i velikih, značajnih tvrtka koje rade na principima ekonomije zajedništva.
Kod manjih je tvrtkâ mnogo lakše sudjelovati u konceptu ekonomije zajedništva, posebno ako ih vode obitelji. Dovoljno je da se nekoliko članova obitelji usuglasi i kaže: “Idemo u projekt ekonomije zajedništva!” – da bi se to i ostvarilo. U velikim je tvrtkama, međutim, mnogo teže. Za razliku od manjih tvrtkâ koje vodi tek nekoliko članova obitelji, u velikim tvrtkama bitne odluke trebaju, na ovaj ili onaj način, poduprijeti brojni dioničari.
Postoji, međutim, i druga mogućnost. Ako bi mnogo ljudi koji bi se željeli uključiti u ekonomiju zajedništva kupovali udjele i investicijskim fondovima koji bi onda imali većinu dionica u velikim tvrtkama – tada bi to bilo izvedivo.
Može li ekonomija zajedništva biti odgovor na sadašnju krizu? Naime, ona se dogodila zbog gomilanja profita, ali i ekonomiji zajedništva potreban je taj isti profit kako bi mogla djelovati…
PROF. GUI: Kriza može istodobno biti i bolest i lijek; može nas natjerati na promišljanje i promjene u sadašnjem društvu. Ona može biti prilika za kvalitativni skok na mnogim područjima, jer mnogi tek u krizi razumiju tko su, što su, što trebaju, a što ne trebaju činiti, i otkriva im se bit njihova identiteta.
Nakon što je kriza započela dogodila se zapravo lančana reakcija, jer ako jedna tvrtka propadne, ljudi ne dobivaju plaće. Ako nemaju plaću ne mogu trošiti. Budući da nema potrošnje, gase se i druge tvrtke i tako se događa spirala propadanja koja vodi u krizu. Kako to zaustaviti? Zaustaviti se može ako se donesu brojne odluke, kako kod vodstva tvrtkâ tako i kod potrošača. Smatram da u ovom specifičnom problemu trebamo javnu intervenciju jer bez nje nema oporavka. Smatram da ekonomija zajedništva može imati utjecaja i na razvoj stilova potrošnje, štednje, ulaganja… Ovu je krizu uzrokovalo neetično ponašanje dijela financijskih ustanova u svijetu. Kad bi većina poslovala barem djelomično po principima ekonomije zajedništva – priča bi bila posve drukčija.
Posluje li Katolička Crkva na principima ekonomije zajedništva?
PROF. GUI: Ne znam na koji način Crkva ulaže svoja sredstva i u koje banke. U svakom slučaju, znam da postoji mnogo crkvenih redova i institucija koji vode tvrtke: domove za starije, dječje vrtiće, škole… neki od njih, recimo, imaju i farme. Sve ih je više koji nam dolaze i traže da im pomognemo voditi njihove tvrtke na način da budu vjerni svojem poslanju. Trenutačno postoji nekoliko većih projekata koji su blizu ekonomiji zajedništva. U Italiji, naprimjer, Pavlini izdaju tjednik Famiglia Christiana koji nas redovoto traže da upoznajemo javnost s modelima vođenja poduzeća u skladu s etičkim vrijednostima.
Jedna je od Vaših tvrdnja da se sve više tvrtkâ u svijetu počinje društveno odgovorno ponašati. Je li tim ljudima doista stalo do čovjekova dobra ili im je stalo samo do svojega imidža u javnosti, odnosno do profita. Što im je zapravo cilj?
PROF. GUI: Trenutačno postoji sve jača tendencija u svijetu da se ekonomija mora početi brinuti i za čovjeka i za okoliš, da joj jednostavno mora biti stalo… Pitate me za ciljeve te tendencije. Ljudski ciljevi općenito često nisu «čisti», oni su ponekad mješavina altruizma i egoizma. Možda ih u ovome trenutku ne treba previše preispitivati. Recimo, postoje tvrke koje daju novac u dobrotvorne svrhe, i to isto onoliko novca koliko će dati i njihov radnik. Zašto oni to čine? Sigurno da se radi o dobroj motivaciji za radnike… Naime mnogi potrošači, radnici i ulagači zapravo imaju poriv činiti dobro.
Primjerice, danas tko prodaje automobil bolje će ga prodati ako kaže da manje šteti okolišu. Svima je draga briga za neko zajedničko dobro, i to je logika. Postoji primjerice velika skrb za okoliš, koja sve više postaje javna logika. Da se vratim primjeru s automobilom, do jučer je za vozilo najvažnija bila karoserija, ubrzanje na 100 kilometara, a danas su važne i ekološke performanse. Sve je više onih koji govore o održivu razvoju. Nov je to fenomen koji se prenosi i na radnike koji vole znati da je dobro i ono što rade i ono za koga rade; vole znati da je njihova tvrtka dobra, da su proizvodi koje proizvode dobri – i zato su čak spremni i podnijeti određene troškove. Trend je da su ljudi čak spremni prihvatiti nešto manju plaću za neko opće dobro, za svijest da rade za tvrtku koja je doista dobra, a ne neka psina koja proždire sve oko sebe. Ono što čovjek radi pripada u njegov identitet, i ako je tvrtka dobra – onda se radnik dobro osjeća. Tvrtke sve više uviđaju da je važno zadovoljstvo radnika i njihova želja za dobrom. Shvatili su da im je važno da ljudi u zajednici žele raditi baš u toj tvrtci, a ne u nekoj drugoj. To se posebno vidi kod neprofitnih organizacija.
Zašto tvrtke žele činiti dobro?
PROF. GUI: Nekima je to tek isplativa poslovna praksa. Siguran sam da su u mnogo slučajevamenadžeri također sretni kad čine dobra djela.
Pioniri društveno odgovornoga poslovanja, koje danas gotovo postaje moda, bili su vlasnici i poduzetnici kojima je bilo doista stalo do okoliša, do čovjeka, do zajednice. Među najpoznatijima je Anita Roddick koja je osnovala lanac trgovina «The body shop». Roddick je mudro uspjela uvjeriti potrošače da podupru njezinu viziju dobra. Ljudi su bili spremni platiti više za one proizvode koji manje štete okolišu, manje štete tijelu…
Trebamo li ipak dovoditi u pitanje ciljeve tih velikih tvrtka… mi ćemo kao potrošači raditi za dobro, a oni će ostvarivati profit…
PROF. GUI: U nekom smislu možemo biti zabrinuti ako netko iskorištava našu volju, našu spremnost da učinimo nešto dobro za svoj okoliš. S druge, pak, strane, moramo biti sretni da postoje tvrtke koje se brinu za okoliš, daju u dobrotvorne svrhe što je bolje nego da rade suprotno po okoliš. Danas se treba radovati i ako se na putu prema ostvarenju ciljeva koji nisu tako plemeniti, rade neki pozitivni koraci za društvo… To je ipak korak naprijed.
Postoji tvrdnja da svijetom zapravo vladaju multinacionalne tvrtke, više nego politika i države…
PROF. GUI: Osobno, ne volim velike koncentracije moći, bilo kad je riječ je ekonomskoj ili političkoj moći. Sve više u Europskoj Uniji počinjemo govoriti o supsidijarnosti, što je plod socijalnoga nauka Crkve. Prema načelu supsidijarnosti, ako se neka odluka može donijeti na nižoj razini – nije ju dobro pomicati na više razine. Problem treba podizati na višu razinu jedino onda ako se ne može riješiti na nižoj razini. Naprimjer, pitanje klimatskih promjena u svijetu ne mogu rješavati male općine – to je pitanje međunarodne razine. Načelo supsidijarnosti nije nažalost primjenjivo na multinacionalne kompanije u kojima je odlučivanje tako centralizirano da se događaju strahote, poput eksploatacije ljudi i okoliša. Tolika koncentracija moći u multinacionalnim kompanijama ne služi općemu dobru.
U tome su smislu tvrtke koje rade u duhu ekonomije zajedništva i multinacionalne tvrtke kao David i Golijat…
PROF. GUI: Kako bi se dogodio utjecaj na društvo, morale bi tvrke iz ekonomije zajedništva biti mnogo brojnije. No i male inicijative počinju mijenjati kulture.
U POSEBAN OKVIR:
U svojem ste predavanju razbili stereotip o ekonimiji kao hladnom sustavu kojemu je cilj ići protiv čovjeka. Koje su karakteristike te nove ekonomije?
PROF. GUI:Suvremena ekonomska znanost sve više govorio o altruizmu, o otvorenosti prema drugome, ali i o uzajamnosti – što postaje korak naprijed u otvaranju čovjeka prema čovjeku. Primjećujem još jedan trend. Počinju se u toj znanosti provlačiti druge dimenzije blagostanja, one koje se ne dosežu isključivo materijalnim sredstvima, one koje se ne mogu kupiti u supermarketu ili kupiti s ulaznicom za koncert. Do tih se vrijednosti dolazi drugim putom.
Prije trideset godina o svemu se tome u ekonomiji nije govorilo. Da je tada netko na znanstvenom skupu ekonomista govorio o altruizmu, darivanju, o drugim dimenzijama blagostanja – doživio bi opće podsmjehivanje, rekli bi mu da priča priče za malu djecu. Sada su se stvari promijenile. Znanstvena literatura o darivanju, o altruizmu, doživjela je eksploziju. Prije pet godina radio sam istraživanje i pronašao 300 znanstvenih članaka koji govore o tim dimenzijama blagostanja, i to iz ekonomske perspektive. Danas bih možda pronašao tisuću takvih istraživanja. I ne, nisu to članci koje objavljuju znanstvenici s nekoga maloga provincijskog sveučilišta. Radi se o poznatim znanstvenicima, koji su baš zbog toga postali poznati.
Uvijek mi se sviđalo razlučivanje francuskog filozofa Paula Ricoeura koji je bio Mounierov učenik, koji je rekao da postoji dimenzija «on» i «ona», i “drugi” kojega ja ne vidim, ali je povezan sa mnom, možda i preko proizvoda koje koristi. Postoji ta dimenzija “drugoga” kojega ja možda ne poznajem. Odgovornost prema njemu postala je sve veća preokupacija znanstvenih radova.
I upravo je taj “drugi” vrlo važna komponenta našega blagostanja. Ideja da je sâm odnos među ljudima također golemo dobro zapravo je vrlo prirodna. Na tom su polju zauzete su mnogi znanstvenici. Jedna od njih je mlada redovnica salezijanka. Njezina poglavarica ju je poslala na studij ekonomije za potrebe samostana, no ona se tako oduševila studijem da ga je odlučila nastaviti. Poglavarica je to razumjela i dopustila joj natavak studija. Redovnica je doktorirala i počela predavati na jednome od papinskih sveučilišta u Rimu. Njezin je doktorat bio baš o međusobnim odnosima u ekonomiji. I danas ona povezuje svoj znanstveni rad sa salezijanskom karizmom.
Posljednjih 15 godina u društvenim znanostima rodila se nova literatura o povezanosti ekonomije i sreće. Čak je pokrenut novi znanstveni časopis «The Journal of Happiness Studies» koji objavljuje znanstvene radove o sreći. Dosad su na stotine znanstvenih članaka objavljene o toj tematici, a čitajući ih postaje razvidno da bogatstvo i novac ne pridonose čovjekovoj sreći. Primjerice, osobe koje su dostigle određenu razinu dohotka koji omogućava da obitelj može preživjeti, kad su počele zarađivati više od toga nisu bile proporcionalno sretnije.
Domagoj Sajter – Branimir Stanić
