Milosrđe je pokret duše kojim uspijevam vidjeti drugoga u njegovu izvornom naumu
Gledam i otkrivam svoje svjetlo u drugima, svoju istinsku stvarnost, svoje istinsko ja u drugima – možda je ono zbog stidljivosti bilo pokopano ili dobro zamaskirano – ali, pronalazeći samu sebe, ponovno se sjedinjujem sa sobom i uskršavam.
Chiara Lubich, Uskrsnuće Rima
Milosrđe je vezivno tkivo, “cement” kojim smo u proteklim stoljećima “umijesili” našu civilizaciju. Bez poznavanja i poštivanja milosrđa ne možemo razumjeti Bibliju, Savez, Knjigu izlaska, Izaiju proroka, Lukino evanđelje, Franju Asiškoga, Tereziju Avilsku, Francescu Cabrini, don Bosca, kršćanska socijalna djela, san o ujedinjenoj Europi, zajednički život i naklonost nakon koncentracijskih logora, obitelji koje žive ujedinjene do kraja.
Upravo milosrđe daje da naši odnosi sazriju i traju, ono preobražava zaljubljenost u ljubav, simpatiju i emotivni sklad u velike i snažne projekte, daje da se ostvare naše izjave “zauvijek” izgovorene u mladosti, ne dopušta da zrelost i starost postanu samo nostalgična pričanja o slomljenim snovima.
Milosrđe živi od tri istovremena pokreta: pokreta očiju, pokreta utrobe (biblijski rachàm) i pokreta ruku, uma i nogu. Milosrdna osoba je prvenstveno netko tko je sposoban vidjeti dublje.

Prvo milosrđe je pogled kojim se unutar milosrdne osobe obnavlja moralni i duhovni lik onoga tko pobuđuje milosrđe. Prije nego li nešto učini kako bi se “pobrinula za njega”, milosrdna osoba ga gleda i vidi ga drugačijega. Uz ono što on jest i što je bio, a što vide svi, primjećuje što on još nije. Prije nego što je to etičko djelovanje, milosrđe je pokret duše kojim uspijevam vidjeti drugoga u njegovu izvornom naumu, prije njegove pogreške i pada, i ljubim ga s ciljem da ga obnovim u njegovoj pravoj naravi. Milosrđe može obnoviti slomljenu sliku u duši, spojiti prekinutu potku. Ono vidi da je međuljudska solidarnost dublja i istinskija od bilo kojeg prijestupa te vjeruje da nikakvo bratoubojstvo neće ukinuti bratstvo.
I dok vidi čistoću u nečistoći, ljepotu u ružnoći, svjetlo u tami, pokreće se i tijelo, i ono je dodirnuto. Premješta se utroba. Milosrđe zahvaća čitavo tijelo, to je sveobuhvatni doživljaj sličan rađanju novoga stvorenja. Kad ne bi bilo milosrđa, nama muškarcima bi iskustvo porođaja bilo potpuno nedostupno. Međutim, mi možemo naslutiti nešto od te tajne, najveće od svih, kada milosrđem nekome vratimo život. Milosrđe se osjeća, trpi se, tu postoji patnja. To je utjelovljeni, tjelesni doživljaj. Iz toga razloga, tko poznaje milosrđe poznaje i prezir. Ako ne trpim iz utrobe zbog nepravde i zla oko sebe, ne mogu biti milosrdan. To je ista ona utroba koja se danas pokreće iz ogorčenosti i gnjeva zbog djece umrle od gušenja u prikolici nekog kamiona ili u morskom tjesnacu, a sutra zbog izdaje prijatelja potrebnog praštanja.
Milosrđe je isprepletenost dara i kreposti. Sposobnost da vidimo onaj živi dio srca druge osoba, koji ostaje bezgrešan i nakon najtežega zločina, nije plod naše zauzetosti. Živi dio realno postoji i ostaje do posljednjeg sekunda našega života, jer kad tako ne bi bilo, bili bismo samo demoni. To je sve besplatno. Taj smo dar primili od života, od naše obitelji i od odgoja u djetinjstvu i u mladosti. No milosrđu je potrebna zauzetost i krepost, kada, pogledavši u dušu i osluhnuvši vlastitu utrobu, slobodno odlučimo da treba početi vrijeme rada, pokreta nogu, ruku i uma. Krepost i zauzetost dolaze uvijek nakon dara “srca od mesa” i “očiju uskrsnuća”. Potrebne su kako bismo u tijeku života nastojali sačuvati i ojačati onaj pogled koji se s godinama može zamagliti.
Nismo milosrdni prema svakome, nego samo prema onima koji se nalaze u zabludi, greški, grijehu, u situaciji koja me se dotakla i ranila me osobno. Prva bol u redu milosrdnog procesa je ona koju osjeća milosrdna osoba zbog pretrpljene boli. Ona prva bol – zbog neke izdaje, zbog zla počinjenog meni ili drugima, zbog nepravde koja me pogađa izravno ili neizravno – mora biti stvarna i konkretna. Upravo zahvaljujući toj prvoj patnji, aktivira se drugačiji pogled, ganuće zbog boli druge osobe i pokušaj da se rana zaliječi. Eto zašto milosrđe nastaje i vrši se osobito unutar naših osnovnih odnosa zajedništva. Nije slučajno da se u Bibliji prakticira u odnosu između Boga i njegova naroda, u odnosima s djecom i s prijateljima.
Semantičko područje milosrđa neće se susresti s područjem meritokracije. Po samoj svojoj naravi milosrđe osjećamo prema nekome tko je nedostojan, tko zaslužuje samo prezir i gnušanje. I to je razlog zašto ga ne nalazimo u ekonomskom svijetu i svijetu velikih poduzeća, gdje nije shvaćeno, a ako je shvaćeno onda se napada jer ruši sve zakone i pravila tržišne pravde. Tržišta naime poznaju i prakticiraju samo meritokratsku logiku “velikog brata”. No milosrđe je nesmotreno, parcijalno, asimetrično, neuravnoteženo, pristrano. Zato ga kapitalizam ne može voljeti. Ali kad ne bi bilo barem jedne milosrdne osobe u svakoj organizaciji ili zajednici, njihov teren bi bio suviše zatrovan otrovima koje proizvode i na njemu ne bi izrastao nijedan dobar plod.
Milosrđe je potom duboko povezano s oprostom. Oprost milosrdne osobe ima svoje značajke. Njemu nije potrebno, primjerice kajanje drugoga, niti zamolba za oprost. Pokret utrobe i ozdravljujući pogled aktiviraju se prije nego druga osoba prizna svoju krivnju i preobrati se – iako kajanje i skrušenost pospješuju aktivaciju milosrđa. Otac je čekao izgubljenoga sina na vratima kuće dok je on još tratio svoja posljednja dobra s prostitutkama i jeo sa svinjama. Njegovo stajanje na vratima i gledanje prema obzoru bilo je već milosrđe. Vidio ga je kada je još bio daleko. I potrčao je ususret sinu, poljubio ga i zagrlio još prije nego što je provjerio je li se pokajao i obratio. Ništa nije toliko bezuvjetno kao čin milosrđa. I ništa slobodnije! Pokajanje i obraćenje često su posljedica milosrđa. Riječi “ustat ću, poći svomu ocu” su vrlo često tajanstveni učinak milosrđa nekoga tko je, možda i bez našega znanja, počeo misliti i gledati u svoje srce milosrdnim i iscjeljujućim očima. Nikad nećemo saznati koliko oslobađajućih koraka od najmračnijih uvjetovanosti započinje jer nas je netko milosrdno pogledao – možda dok smo spavali – i tako ozdravio našu ranu u svojoj duši. I jednoga smo dana shvatili da možemo ustati kako bismo nastavili hod. Svijet je pun oslobađajućih koraka iz dubokih moralnih i duhovnih zamki započetih u srcima milosrdnih ljudi. Preporodi započinju uskrsnućem u srcu onih koji nas gledaju očima majke.
Naše je milosrđe uvijek drugoga reda. Iznenađen otkrivam da mogu biti milosrdan jer je prije netko bio milosrdan prema meni. Netko me ljubio i skrbio za mene utrobom i pogledom, pa sam ja postao sposoban činiti to isto. Uzajamnost u primanju i davanju milosrđa vrijedi uvijek, ali je od bitne važnosti kada smo mali i mladi. Iza jedne osobe danas sposobne za milosrđe skrivena su mnoga nevidljiva lica milosrdnih osoba koje su joj darovale mogućnost da bude milosrdna.
“Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!” To je predivno blaženstvo, jedino koje za nagradu nudi samo sebe. Upravo je milosrđe obećanje milosrđa. No kakvo će milosrđe naći milosrdna osoba? Nemamo nikakvog jamstva da će moje milosrđe u drugima pobuditi milosrđe prema meni, vidimo to svakoga dana. Možda postoji veza između ponuđenog i primljenog milosrđa, ali svijet je pun milosrdnih osoba koje ne susreću milosrđe kada se nađu u situaciji da im je potrebn – ili ga susreću premalo u odnosu na to koliko su ga dale.
No postoje dvije vrste milosrđa koje milosrdna osoba sigurno nalazi. Prvo je ono koje je darovala i koje se darivanjem umnožilo. Milosrđe kao i velike kreposti, i još više, raste prakticiranjem. Postajemo milosrdniji ako prakticiramo milosrđe. Bol koju uzmemo drugima postaje hrana našoj sposobnosti milosrđa. Kao što jablanovi i tamarisi vrše detoksikaciju bolesnog i otrovnog tla, hraneći se otrovnim tvarima od kojih žive i rastu. Kad na svijetu ne bi bilo milosrdnih – a više ih je nego što mislimo – zemlja bi bila sva zatrovana, a proljetni procvat ne bi se dogodio nikada.
Milosrdna osoba pronalazi i drugi oblik milosrđa, dragocjen i uzvišen, i to u odnosu na samu sebe. Tko je sposoban besplatno i kreposno prakticirati milosrđe prema drugima, jednoga će dana otkriti da je dobio na dar drugačije oči kojima gleda i one dimenzije vlastita života koje ne bi želio i koje mu izazivaju patnju. U taj dan naša će se utroba početi kretati prema susretu licem u lice s osobom kakvom nismo željeli postati a kakva jesmo, s izgubljenim sastancima, pogrešnim raskrižjima, s poviješću kakvu nismo htjeli napisati a napisali smo je.
I dok odlazim iz Taranta vidim da je 640 sadnica topole i 300 tamarisa što su ih građani zasadili prije osam mjeseci već prešlo tri metra visine. Liječe i rastu, kao naša nada.
Luigino Bruni